Ex ponto, Nemiri, Lirika

Ex Ponto je književna kritika dočekala s pažnjom i razumijevanjem označivši to djelo kao “neobičnu knjigu” u kojoj “Pjesnik razgovara sa svojom dušom”. Pisani u ritmičkoj prozi, ti lirski zapisi iz progonstva bili su izraz dubokog razočaranja mladića koji na kraju svjetskog rata samom sebi postavlja pitanje o smislu vlastite egzistencije. No autorova želja za samozatajom ubrzo se pretvorila u odlučan stvaralački stav: zatomiti sebe i u svojem djelu sačuvati jedino “razumijevanje i samilost za sav jad čovjekov”. Nakon Ex Ponta on se kao lirik oglasio još jednom, u Nemirima (1920.), ali je u njima lirsku ekspresiju već počela potiskivati naracija.