Mačke i macani

“Dok god baštinimo jezik u kojem spava mitotvorna vatra koja čeka maga pripovijedanja da je probudi, ne trebamo se bojati… Ivan Aralica i svojim novim romanom potvrđuje da je ta vatra još uvijek živa i da među nama ima onih koji je znaju prinijeti.” – Damir Pešorda
Magija pisanja i magija objavljivanja onoga što sam olovci povjerio bilo je moje duhovno piće i duhovno pijanstvo, ispovijeda nam se Ivan Aralica u svojem novom romanu Mačke i macani, završnom dijelu Blažinih priča, zasebnom ciklusu kojemu pripadaju romani Farrell i Duh zloduha te zbirka pripovjedaka Grmovi divljih ruža.
Mačke i macani nemaju u podlozi čvrstu fabulu, već okosnicu priče čini na trenutke u naraciju zaogrnuta rasprava (katkad esejistička, na trenutke polemična, ponekad gnomična) o naravi i smislu pripovijedanja.
Ambra i Fukara najbliži su Mačkama i macanima po polemičnom zahvatu u recentnu kulturnu i političku zbilju, no u ovom se romanu između redaka čita žal nad neumitnom prolaznošću svega pod kapom nebeskom.
Ivan Aralica proniče u bit pripovijedanja i njezine uloge u životu zajednice, bez obzira na to bila to mikrozajednica Suhog Rata ili zajednica nacionalne razine.